Ako govorim ljudskim i anđeoskim jezicima, a ljubavi nemam, onda sam metal koji zvuči i činele koje odjekuju. I ako imam dar proroštva i znam sve tajne i sve znanje, i ako imam svu vjeru, tako da premještam gore, a ljubavi nemam, ništa sam. I ako hraneći siromahe razdijelim sve svoje imanje, i ako predam svoje telo – da budem spaljen, a ljubavi nemam, ništa mi ne koristi.

Ljubav dugo trpi, ljubav je dobra, ona ne zavidi, ljubav se ne hvali, ne nadima se, ne ponaša se nepristojno, ne traži svoje, ne ljuti se, ne uračunava zlo, ne raduje se nepravdi, ali se raduje sa istinom; ona sve snosi, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi.

Ljubav ne prestaje nikada. Ako je dar proroštva – biće okončan, ako je dar jezika – prestaće, ako je znanje – nestaće. Jer djelimično saznajemo i djelimično prorokujemo; kada pak dođe ono savršeno, prestaće ono djelimično. Kad sam bio dijete, govorio sam kao dijete, mislio sam kao dijete, zaključivao sam kao dijete. A kad sam postao čovjek, prestao sam s djetinjarijama. Jer sad gledamo kao pomoću ogledala – u zagonetki, a onda ćemo licem u lice. Sada saznajem djelimično, a onda ću saznati potpuno, kao što sam i sam potpuno poznat. Sada pak ostaje vjera, nada, ljubav, ovo troje; a ljubav je među njima najveća.

Prva poslanica Korinćanima