– Aha, šta ćeš sad?! – zlurado dočeka Nikolica i sjede pod bukvu zajedno s kujom.

– Odlazi odatle! – povika Stric s grana.

– Neću!

– E, ni ja neću da siđem, šta mi možete ti i tvoja ružna kujetina.

– Ja i Žuja pričekaćemo.

– A ja neću da siđem ni za sto godina! – zainati se Stric.

– A ja i Žuja čekaćemo trista godina! – prkosio je Nikolica. – Mi smo ponijeli ručak.

– A ja ću ostati hiljadu godina! – viknu Stric.

– A ja i Žuja čekaćemo hiljadu stotina i pedeset godina! – glasno se prodera Nikolica

kao da je kazao najveći broj na svijetu.

– A ja ću se na drvetu i oženiti, pa kad li te moja djeca pojure štapovima kroz Gaj! –

zaprijeti Stric.

Nikolica zabrinuto pogleda uz drvo i zamišljeno čupnu nosić, pa se istom nešto dosjeti i graknu:

– I moja će se Žuja ošteniti, pa kad li štenad zaokupe tvoju dječurliju!

Branko Ćopić

ORLOVI RANO LETE