четвртак, 31. март 2016.
Daljina nije ništa
ona uzalud mami
ako na kraju puta
opet živimo sami.
Stoljeća ništa nisu
samo slojevi praha
ako je ljubavi bilo
uvijek manje od straha.
Daljine ništa nisu, do znatiželje puke
jer sve što je moje na ovome svijetu
to je na dohvat ruke.
Stoljeća neka teku po svome tajnom planu
a sve što je moje može se dogoditi
samo u jednom danu.
ona uzalud mami
ako na kraju puta
opet živimo sami.
Stoljeća ništa nisu
samo slojevi praha
ako je ljubavi bilo
uvijek manje od straha.
Daljine ništa nisu, do znatiželje puke
jer sve što je moje na ovome svijetu
to je na dohvat ruke.
Stoljeća neka teku po svome tajnom planu
a sve što je moje može se dogoditi
samo u jednom danu.
**D. Trifunović**
Mi grešimo kada očekujemo da nam život pokloni ono što treba sami u sebi da pronađemo. Želimo da naš život ima neki smisao, ali život ima onoliko smisla koliko smo mi u stanju da mu damo. A smisao života je samo u ljubavi: koliko smo spremni da volimo i da sebe dajemo toliko će naš život imati smisla.
Herman Hese
Herman Hese
среда, 30. март 2016.
Postoji priča da su se na starom Tibetu svi monasi sastajali jednom u stotinu godina i da im je nuđena prilika za garantovano prosvetljenje - sve što je trebalo da urade jeste da prođu kroz "Sobu hiljadu demona" i izađu živi. Soba hiljadu demona je soba crna kao ugalj, ispunjena s hiljadu demona koji će se pojaviti pred vama u obliku vaših najvećih, najgorih strahova: paukova, zmija, strmih litica - svega što osete da bi vaše srce ispunilo užasom. Jedino pravilo je bilo da kada uđu u prostoriju, niko ne može da uđe i spase ih, i bilo je nemoguće izaći na vrata na koja se ulazi. Za onih nekoliko hrabrih duša koje su se usudile da se suoče sa strahovima u potrazi za srećom, uspehom i prosvetljenjem, postojao je jedan ključni savet:
Bez obzira na to šta vam se čini da vidite, čujete, mislite ili osećate, nastavite da hodate. Ako nastavite da hodate, na kraju ćete stići tamo gde želite da idete!
уторак, 29. март 2016.
понедељак, 28. март 2016.
Sve te vodilo k meni
iz daljine, iz mraka
sve te vodilo k meni
već od prvih koraka.
iz daljine, iz mraka
sve te vodilo k meni
već od prvih koraka.
Mada ništa nisi rekla,
ja sam znao, ja sam znao
iz tih kretnji i porijekla
sve je isto, sve je kao.
ja sam znao, ja sam znao
iz tih kretnji i porijekla
sve je isto, sve je kao.
Sve te vodilo k meni
sve što rode samoće
mala primorska mjesta
isti pisci i ploče.
sve što rode samoće
mala primorska mjesta
isti pisci i ploče.
Kad te baci kao ladu
noćni val do moga praga
nije bilo teško znati
da mi moraš biti draga
da mi moras biti draga.
noćni val do moga praga
nije bilo teško znati
da mi moraš biti draga
da mi moras biti draga.
Sve te vodilo k meni
tvoje oči i usta
tvoje ljubavi mrtve
moja loša iskustva.
tvoje oči i usta
tvoje ljubavi mrtve
moja loša iskustva.
Mi smo bili na početku
istim vinom opijeni
i kad si išla krivim putem
sve te vodilo k meni
sve te vodilo k meni.
istim vinom opijeni
i kad si išla krivim putem
sve te vodilo k meni
sve te vodilo k meni.
Arsen Dedić
"Sve je bilo, a opet liči na san. Ni na čemu ne mogu da se zaustavim jer ništa ne znam, a držim se sjećanja uporno. Nijednog putokaza nemam za traženje i zadovoljavam se onim što je bilo, od toga je u meni ostao pun osjećaj, neistrošen i nezadovoljan. I ostao je nekakav sanjarski miris, druga dimenzija, mogućnost izvan onoga što se obično dešava."
(Tišine)
недеља, 27. март 2016.
– Aha, šta ćeš sad?! – zlurado dočeka Nikolica i sjede pod bukvu zajedno s kujom.
– Odlazi odatle! – povika Stric s grana.
– Neću!
– E, ni ja neću da siđem, šta mi možete ti i tvoja ružna kujetina.
– Ja i Žuja pričekaćemo.
– A ja neću da siđem ni za sto godina! – zainati se Stric.
– A ja i Žuja čekaćemo trista godina! – prkosio je Nikolica. – Mi smo ponijeli ručak.
– A ja ću ostati hiljadu godina! – viknu Stric.
– A ja i Žuja čekaćemo hiljadu stotina i pedeset godina! – glasno se prodera Nikolica
kao da je kazao najveći broj na svijetu.
– A ja ću se na drvetu i oženiti, pa kad li te moja djeca pojure štapovima kroz Gaj! –
zaprijeti Stric.
Nikolica zabrinuto pogleda uz drvo i zamišljeno čupnu nosić, pa se istom nešto dosjeti i graknu:
– I moja će se Žuja ošteniti, pa kad li štenad zaokupe tvoju dječurliju!
Branko Ćopić
ORLOVI RANO LETE
субота, 26. март 2016.
„Tokom rata i u godinama poslije oslobođenja imao sam bezbroj puta prilike da vidim koliko naši ljudi, kako odrasli tako i djeca, vole knjigu i književnost, a naročito ona djela koja govore o životu i borbi naših ljudi, bliskih svakome od nas. To me je uvijek podsticalo na to da sa još većim žarom i poletom radim svoje književne stvari. Nezaboravni mi ostaju u sjećanju brojni susreti sa mojim najmlađim čitaocima, pionirima, razgovori sa njima i književne priredbe po školama. Tom prilikom uvijek se sjetim svog djetinjstva i svoje žudnje za knjigama, pa sam pred sobom obećao da ću još više pisati za naše najmlađe čitaoce, svima nama najdraže. Pisanje za djecu za mene je najljepši posao, najprijatnija zabava i najbolji odmor. Kad završim jednu knjigu za djecu, ja se osjećam tako veseo i raspoložen kao da se vraćam s neke velike majske svečanosti.“
Branko Ćopić
Милош Црњански: СУМАТРА
Сад смо безбрижни, лаки и нежни.
Помислимо: како су тихи, снежни
врхови Урала.
Растужи ли нас какав бледи лик,
што га изгубисмо једно вече,
знамо да, негде, неки поток,
место њега румено тече!
По једна љубав, јутро, у туђини,
Душу нам увија, све тешње,
Бескрајним миром плавих мора,
Из којих црвена зрна корала,
Као, из завичаја, трешње.
Пробудимо се ноћу и смешимо, драго,
на Месец са запетим луком.
И милујемо далека брда
и ледене горе, благо, руком.
петак, 25. март 2016.
I onda, kada najzad ščepate to za čim ste jurili celog života, opet niste srećni! Vaša prošlost, vaše detinjstvo, vaša draga provincija, na kraju krajeva, vući će vas i privlačiti iz dana u dan sve neodoljivije, pa ćete ostatak života protratiti na to da pronalazite preživele, proslavljate godišnjice mature, ili da, kao duhovi, obilazite solitere i samousluge tražeći mesto na kojem je nekada stajala vaša kuća.
Nemoguće je pomilovati vreme.
Nemoguće je pomilovati vreme.
MOMO KAPOR
четвртак, 24. март 2016.
Pero Zubac, iz „Ratnih zapisa”, 1999. godine:
„Da su bombe pametne one bi bežale
od dečjeg straha.
Dečji strah je opak.
Kad-tad će ih iz strahote iz
dečjih snova pohoditi.”
od dečjeg straha.
Dečji strah je opak.
Kad-tad će ih iz strahote iz
dečjih snova pohoditi.”
среда, 23. март 2016.
"Znajte da nema ničeg višeg, i jačeg, i korisnijeg za budući život nego kakva lijepa uspomena, a naročito koja je ponesena još iz djetinjstva, iz roditeljske kuće...
Jedna tako divna, sveta uspomena, očuvana iz djetinjstva, možda je baš najbolje vaspitanje. Ako čovjek ponese mnogo takvih uspomena sa sobom u život, onda je taj čovjek spasen za cijeli život. A ako makar i samo jedna lijepa uspomena ostane u našem srcu, i to nam nekad može poslužiti kao spas."
Jedna tako divna, sveta uspomena, očuvana iz djetinjstva, možda je baš najbolje vaspitanje. Ako čovjek ponese mnogo takvih uspomena sa sobom u život, onda je taj čovjek spasen za cijeli život. A ako makar i samo jedna lijepa uspomena ostane u našem srcu, i to nam nekad može poslužiti kao spas."
Dostojevski
Forrest Gump: That day, for no particular reason, I decided to go for a little run. So I ran to the end of the road. And when I got there, I thought maybe I'd run to the end of town. And when I got there, I thought maybe I'd just run across Greenbow County. And I figured, since I run this far, maybe I'd just run across the great state of Alabama. And that's what I did. I ran clear across Alabama. For no particular reason I just kept on going. I ran clear to the ocean. And when I got there, I figured, since I'd gone this far, I might as well turn around, just keep on going. When I got to another ocean, I figured, since I'd gone this far, I might as well just turn back, keep right on going.
I još jedno važno: nemojte me shvatiti preozbiljno. Nisam ja sakupio svu pamet ovog sveta. Samo sam počeo da govorim nešto što treba i dalje govoriti, lepše od mene, šarenije od mene i drukčije od mene, a sličnije vama.
Jednom, kad zađete u malo dublje u kalendare, pa se okrenete i kroz trepavice pogledate u pravcu detinjstva, kao što slikar gleda u platno koje treba da savlada i oživi, sigurno ćete pronaći u sebi bolju pesmu o ljubavi.
Jednom, kad zađete u malo dublje u kalendare, pa se okrenete i kroz trepavice pogledate u pravcu detinjstva, kao što slikar gleda u platno koje treba da savlada i oživi, sigurno ćete pronaći u sebi bolju pesmu o ljubavi.
Miroslav Mika Antić
уторак, 22. март 2016.
понедељак, 21. март 2016.
петак, 18. март 2016.
четвртак, 17. март 2016.
Tako se teško živi, tako se kratko živi, pa još dobra polovica tog teškog i kratkog života nam prođe u mržnji i nesporazumcima.
Oh, ugasite mržnju! Ljudi su nama potrebni i nikako se, nikako ne može živjeti bez opraštanja.
Svi su mi ljudi i te kako potrebni. Svi, od one starice koja me je primila na ruke kad sam došao na svijet, pa do onog nepoznatog prolaznika koji će, kad mene budu nosili na neko groblje neki ljudi, skinuti kapu i prekrstiti se i zaželjeti mi vječni mir i laku zemlju.
Vječni mir! — kako je dobra i velika i lijepa ta želja! O, nepoznati dobri čovječe, blagodarim ti za tu želju tvoju!
Živite i borite se kako najbolje umijete, molite se Bogu i volite svu prirodu, ali najviše ljubavi, pažnje i saučešća ostavite za ljude, ubogu braću svoju, čiji je život nestalni pramen svijetla između dvaju beskonačnosti.
Volite ljude, često im pomozite i uvijek ih požalite, jer su nam svi ljudi potrebni.
Ivo Andrić
Пријавите се на:
Постови (Atom)